Svirke

Obožavam koncerte. Generalno rok muzike ali mogu čuti i klasičnu. Kako ih na našoj sceni nema mnogo godišnje, cijenim ih još više. Danima se psihički spremam za događaj, preslušavam stvari po hiljaditi put i zamišljam kako će biti. Razmišljam kada sam prvi put čuo bend, gdje sam sve slušao, ko mi je preporučio, kako je to sve bilo, kada sam nabavio koji album i da li na ploči, disku, kaseti ili mp3. Sve te stvari me podjednako vežu za tu grupu ljudi koja radi nešto vanredno.

Nažalost, muzička scena kod nas je takva da nemamo mnogo lajv svirki godišnje. Još gore je to što, izuzev šačice ljudi, nikog nije ni briga. Takva nam je i svaka druga kulturna scena. Ne možeš protiv mentaliteta ljudi, pa to ti je. Intelekt je ovdje u manjini, naše društvo je izgleda rekorder. Nema nigdje ništa. A i kad bude, uglavnom se desi na pogrešnim mjestima, u organizaciji pogrešnih ljudi, koji nemaju pojma o tome već samo gledaju finansijski izvještaj – koliko karata koliko pića koliko muzičarima koliko meni. Ili da budu na televiziji da ih vide u selu kako su “uspjeli”.

Kao jedan od takvih promašaja, pade mi na pamet koncert benda Kanda, Kodža i Nebojša, kao dio nekog “rok festivala” u jednoj malo je reći kafančini ispod stadiona prije godinu, dvije. Užasno ozvučenje, ružan ambijent, preskupo piće, odvratan staf, dakle mjesto saaasvim pogrešno a “festival” je prekinut upravo posle svirke ovog benda koji su bili hedlajneri jer je organizator shvatio da je već uzeo gro novca i da je bolje da zatvara i požuri kući da gleda reprizu “Esmeralde” a i već mu glava bubri od muzike koja se malo je reći kosi sa njegovim jednostavnim životnim algoritmom. Jebeš DJ Bratskog sa svojim dramenbejs pločama koje je upravo počeo da vrti (a takav zvuk se u Podgorici nije čuo još od zatvaranja kluba Fuka Đusla), jebeš sledeća dva DJ-a, jebeš ovu rulju koja uživa u ovakvoj muzici i njihove plaćene karte, jebeš Nikšićko pivo koje je sponzor festivala (kakav kiks marketinga).

No, bilo je i par dobrih svirki kojih se valja sjetiti (o kako to tužno zvuči). Kao Block out festival koji su nam priredili prije par godina, upravo prije nego što su se raspali. Tri noći zaredom, po 3 sata njihovih zadnjih klupskih svirki. Kakav luksuz je to bio. Posle je dolazio “Nikola Vranjković i Dobri momci”, ali to više ne liči ni na šta, ne može se na mišiće. Ego je i jače upropastio. Ili prošle godine Partibrejkersi na izvanrednom Bedemu. Magičan zvuk, svaki ton, svaki stih i publika u opravdanom delirijumu. Prije nekoliko godina desio se i genijalan koncert Obojenog programa na stadionu malih sportova a u okviru Underhill festa. Bila je popunjena jedva četvrtina stadiona, ali to je baš kako treba –  što Kebra i sam kaže: “Moja publika nije brojna i to je dobro.” Održao je i Koja svoje predavanje onda na krovu KIC-a, ko je slušao čuo je sve što treba. Razbili su i KUD Idijoti prije par godina u bifeu ETF-a – jedan od onih zatvorenih zagušljivih mračnih sirovih energičnih koncerata posle kojih morate na dubinsko pranje kako bi se oslobodili mirisa piva, vina, duvana i znoja i koje nikad ne zaboravite. Ispostavilo se da je to bio jedan od njihovih zadnjih koncerata jer je nedugo potom Tusta umro. Tresao je i Laibach prošle godine zemlju pod nogama okupljenima na Krupcu i to tako da se čovjek zapita šta se zbiva oko njega i zašto živi u ovoj vukojebini gdje se ovakve stvari dešavaju jednom u deset godina. “Raznosili” su svirku još i Goblini, Ritam nereda, Bjesovi itd. Znao je i Kanda, Kodža i Nebojša da zaređa, u vrijeme dok je Bane svirao bas. A tek da se malo počeprka po istoriji mozga našao bi se tu i Block out iz bašte kina “Kulture”, DLM na “Tvrđavi”, Eyesburn sa stadiona malih sportova, Električni orgazam na trgu dok je još bio parking… ali o tom nekom sledećom prilikom.

Pođite na svirku svog omiljenog benda. Neće ih biti još mnogo. Bendovi se raspadaju, ljudi se svađaju, umiru i nestaju na razne načine. Mnogo mi je glupo kad neko kaže “a ne mogu, sluša’ sam ih na EXIT 2002-ge a i sjutra je srijeda”!? Prije sam imao energije da se prepirem i nagovaram sad više ne. Svi imaju svoje prioritete, tako da “vidi sam, nisi mali”. A svaka svirka je potpuno različita, ambijent je uvijek poseban, svaki član benda je tog dana drugačije nadahnut i inspirisan da stvara, temperatura, pritisak i vlažnost vazduha su tog dana jedinstveni ali i vi ste tog dana u to vrijeme na tom mjestu pod utiskom različitih misli i prethodnih dešavanja u unikatnom stanju.

Pođite na svirku. Ili nemojte.

PS: U Bugarskoj “svirka” znači “pušenje” tako da pazite koga šta pitate.

2 thoughts on “Svirke”

  1. ah bila sam na istom koncertu obojenog programa na underhillu dok je jos priredjivao ovakve stvari – kakva izuzetnost! :))))

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *