budzak.me

Zašto je City Kvart i dalje tabu mnogim Podgoričanima?

Sjedim u kafeu i pišem tekst. Prijatno je, lijepo i udobno, fini drveni stolovi, muzika lagana, neki Los Machucambos. Nisam ih čuo još otkad sam zadnji put tu kasetu pokrenuo. Eno mi je još doma, zdrava, čitava i nerazmagnetisana.

Toplo je, iako je napolju pakao od hladnoće, kiše i vjetra. Ili raj, kako ko voli. Osoblje je prijatno i fino, poprilično transparentno a kafa je bez greške. Radi za sve pare. A kad smo već kod para košta kao i svuda drugo – u Bloku, na Zabjelu, Starom… Ima daleko većih rupčaga sa daleko lošijom kafom, muzikom, atmosferom uopšte.

U okolini je još mnogo modernih kafea, vege restorana, prodavnica zdrave hrane, sportske opreme, radnji gdje možete srediti sav svoj nedeljni veš za sat vremena i istovremeno popiti kafu, firmi koje mogu profi organizovati i srediti kompletan digitalni identitet vašeg biznisa, turističkih agencija, kozmetičkih salona, joga i fitnes centara, svega i svačega. Parkinzi su relativno popunjeni čitavog dana iako se plaćaju a uveče bukvalno nema mjesta jer se gro izlazaka Podgoričana preselio ovdje, ma koliko vi (i ja) voljeli “Berlin” i “Skadar”.

Kafe se nalazi u sred novog bloka u Podgorici – iz nekog finog marketinškog razloga nazvanog City Kvart. Moderno ime, zaista. Obično u svjetskim metropolama kad kažeš “City” misli se na više milionski grad. Ali, nećemo se ovdje bakćati pretenciozno odabranim nazivom ovog kvarta. Moja jedina zamjerka je što nema dovoljno zelenila, to jest biće očiglednije  kad poraste minijaturno drveće koje je posađeno duž ulica.

Veoma grubo podijelivši, City kvart dođe kao neka Nova Podgorica, a koja uključuje još i Novo Zabjelo, Novi Stari Aerodrom, Nove Momišiće, Novo Malo Brdo i tako dalje. Sasvim je normalno da se grad širi i da to budu nove i moderne zgrade, zaboga. Zgrade su istog tipa, iste visine, bez nadžidžanih raznih klima  i šarenih balkona, ulice su široke, parkinzi uredni a i podzemne garaže aktuelne.

“Ne idem nikad u Novi Beograd, to je za mene Austro-Ugarska” – Srđan Todorović

Ono što je intrigantno je da mnogi građani Podgorice i dalje ovaj kvart uveliko zaobilaze, ne prihvataju, odbacuju tu realnost. Iz nekog njima znanog razloga i osjećanja, koje im se uglavnom miješa sa nekim tradicionalizmom. Kako ćeš ti na primjer jednom konjušaru sa Smokovca objasniti da vrijeme ide dalje i da je ono što je tu sada je potpuno isto tako tu kao i nešto što je bilo tu prije 100 godina (npr. Smokovac). Teško.

Pri tom, mislim sve najbolje o konjušarima, kad bih ja mogao da se po čitav dan bakćem oko tako plemenitih životinja kao što su konji bio bi to baš jedan pošten poziv sa minimumom stresa, mnogo empatije, fizičke aktivnosti i svježeg vazduha.

Ili jednoj tetki koja živi u staroj Hercegovačkoj, kad će njoj City Kvart biti moderniji i centralniji od njene ulice, ma kako bio razrušen asfalt baš ispred njene kuće, ma kako joj uska ulica bila i ma kako joj zidovi bili popucali od svih zemljotresa od prvog svjetskog rata na ovamo? Nikad. Nunca. No way, Jose.

Primjetio sam i kod nekih svojih drugara naizgled modernih shvatanja neku iracionalnu odbojnost prema sastajanju u ovom dijelu grada. Nekako povezuju progres grada sa vlašću, korpucijom, šta li? (Nije im ni čudo donekle, ali to je neka druga tema, prim.a.) Kao, bilo bi bolje da vrijeme stane i da sve bude kako već jeste i da se nikada ništa ne proširi, izgradi, uradi uopšte bez njihovog Amina. Aha. Jer je sve inače predivno i veoma moderno, čisto i uredno. Aha.

Nekad pomislim da bi Crna Gora trebala – iz ovog a i još mnooogo drugih razloga – da uveze tim psihologa i da se svakom građaninu dodijeli bar po jedan, nekima i čitav tim, konzilijum. A svaka opština u Crnoj Gori bi trebala da dobije i po svoj City Kvart, čisto da uporede, pa neka vide sami šta im prija – blato ili civilizacija.

Peace.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *